U bezumlju gledaš ko će nove kame
Oštrije i ljuće opet da ti skuje
Čiju li ćeš pušku obesit’ o rame,
Ko najbolje ume da ti komanduje.
Nisam pjesnik Dučićevog kalibra. Ali svejedno imam nekoliko probranih riječi povodom današnjeg vam blagdana.
Sretan vam povratak u Austro-Ugarsku. Kamo sreće da vas naši pradjedovi nikada otud nisu ni vadili.
Od prvoga dana htjeli ste nazad. Boljelo vas je što se „pasji nakot“ nije osvetio za vijekove unijaćenja, kleveta i laži; za Mačvu i Vražju diviziju i ostala K-und-K nepočinstva; nego vas je prigrlio kao braću. Ne jednom, nego dvaput, uprkos kamama i jamama, Jasenovcu i Jadovnu.
Ništa vam nije bilo potaman, nikad vam nije bilo dosta. Ni kad ste dobili Broza za maršala, ni kad vam je dao republiku, Istru, cijeli Jadran sa Dubrovnikom, izmislio vam antifašizam, amnestirao Pavelića uravnilovkom sa Mihailovićem. Što ste više imali, to ste više mrzili.
Hitlera ste dočekali cvijećem, a Kolu i Genšeru pjevali „Danke Dojčland“, pedeset godina kasnije. Ali niste se ni onda ni tada borili za neovisnost, već da opet postanete podanici. Pa evo, uspjeli ste. Čestitam.
Imate Jadran, Istru i Dubrovnik - da služite goste iz Njemačke. Imate Slavoniju, da je prodate ili predate Mađarima. Imate Krajinu, opustjelu bez srpske ruke. I imate EUropsku uniju, u kojoj će vaša „tisućljetna državnost“ doživjeti sudbinu Grčke ili Slovenije.
Hvala vam, u stvari. Da nije vaše mržnje, zaboravili bismo ko smo i šta smo, nestali bismo u žabokrečini lažnog jugoslovenstva. Pretvorili bismo se u vas. Da ste samo sačekali generaciju-dvije, ne bi nas bilo. Ali niste izdržali. Mrzili ste previše. Žurilo vam se. Zato hvala - i daleko vam lijepa kuća.
Volimo Betovena i Šilera, ali nama ne treba druga himna do „Bože pravde“. A vi samo pjevajte „Lijepu našu“, ako vam ne smeta kompozitor Srbin - ili, ako vam je draže, „Got erhaltet Franc den Kajzer“. Nije da ne znate melodiju.
Oštrije i ljuće opet da ti skuje
Čiju li ćeš pušku obesit’ o rame,
Ko najbolje ume da ti komanduje.
Nisam pjesnik Dučićevog kalibra. Ali svejedno imam nekoliko probranih riječi povodom današnjeg vam blagdana.
Sretan vam povratak u Austro-Ugarsku. Kamo sreće da vas naši pradjedovi nikada otud nisu ni vadili.
Od prvoga dana htjeli ste nazad. Boljelo vas je što se „pasji nakot“ nije osvetio za vijekove unijaćenja, kleveta i laži; za Mačvu i Vražju diviziju i ostala K-und-K nepočinstva; nego vas je prigrlio kao braću. Ne jednom, nego dvaput, uprkos kamama i jamama, Jasenovcu i Jadovnu.
Ništa vam nije bilo potaman, nikad vam nije bilo dosta. Ni kad ste dobili Broza za maršala, ni kad vam je dao republiku, Istru, cijeli Jadran sa Dubrovnikom, izmislio vam antifašizam, amnestirao Pavelića uravnilovkom sa Mihailovićem. Što ste više imali, to ste više mrzili.
Hitlera ste dočekali cvijećem, a Kolu i Genšeru pjevali „Danke Dojčland“, pedeset godina kasnije. Ali niste se ni onda ni tada borili za neovisnost, već da opet postanete podanici. Pa evo, uspjeli ste. Čestitam.
Imate Jadran, Istru i Dubrovnik - da služite goste iz Njemačke. Imate Slavoniju, da je prodate ili predate Mađarima. Imate Krajinu, opustjelu bez srpske ruke. I imate EUropsku uniju, u kojoj će vaša „tisućljetna državnost“ doživjeti sudbinu Grčke ili Slovenije.
Hvala vam, u stvari. Da nije vaše mržnje, zaboravili bismo ko smo i šta smo, nestali bismo u žabokrečini lažnog jugoslovenstva. Pretvorili bismo se u vas. Da ste samo sačekali generaciju-dvije, ne bi nas bilo. Ali niste izdržali. Mrzili ste previše. Žurilo vam se. Zato hvala - i daleko vam lijepa kuća.
Volimo Betovena i Šilera, ali nama ne treba druga himna do „Bože pravde“. A vi samo pjevajte „Lijepu našu“, ako vam ne smeta kompozitor Srbin - ili, ako vam je draže, „Got erhaltet Franc den Kajzer“. Nije da ne znate melodiju.
Нема коментара:
Постави коментар